AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

KORONA TIRANIJA I VIRUSNI PROFITERI

Danas ponosno mogu sumirati rezultate moje borbe protiv tiranije režima Milorada Dodika tokom vanrednog stanja uvedenog zbog pandemije Kovida-19…

Potpuno svjestan u kakvu opasnost ulazim još jednom nisam mogao biti nijemi posmatrač narodne nesreće i bestidnog kriminala vlasti. Tako započinje priča kakva bi svuda u svijetu privukla pažnju javnosti, no ovo je ipak Balkan.

Ima li u svijetu sličnog primjera? Policijski inspektor registruje blog na kom javno kritikuje društvene anomalije od lokalnog do globalnog nivoa i to u šestogodišnjem kontinuitetu sa preko 1 000 tekstova. Milionski pregledi na blogu i portalima koji objavljuju moje tekstove najbolje govore o uspješnosti rada ove inspektorsko-blogerske neobične kombinacije. Uz ko zna koliko razotkrivenih i medijski plasiranih afera.
Prvotne dane suočavanja Republike Srpske sa pandemijom Kovida-19 obilježilo je (samo)ubistvo doktora Desimira Miljića, epidemiologa specijaliste, godinama na poziciji Glavnog zdravstvenog inspektora ovog entiteta. Svjestan koliko opasnu temu potežem ipak sam započeo uzbunjivanje javnosti povodom ovog očigledno sumnjivog stradanja stručnjaka po svim parametrima najbolje upućenog u prve korake i propuste suočavanja sa virusom korone.
Prvom objavom na temu pandemije u stvari pozvao sam nadležno tužilaštvo da reaguje kako zakon i struka nalažu u situaciji očiglednih teških nezakonitosti policije prlilikom pronalaženja tijela, uviđaja i uopšte zataškavanja okolnosti smrti ovog eminentnog stručnjaka. Odlično svjestan da umreženi banjalučki tužilački i policijski kriminalci neće reagovati bez ozbiljnog pritiska javnosti nastavio sam sa uzbunjivanjem.
Kakvu težinu može produkovati moje uzbunjivanje javnosti i suprotstavljanje režimskom kriminalu najbolje možemo vidjeti na primjeru ubistva Davida Dragičevića i borbe “Pravde za Davida”. Nema potrebe za objašnjenjima moje uloge u tim dešavanjima obzirom da je u pitanju javnosti dobro poznata tema. Baš kao što je poznato i policijskim zločincima koji su zataškali stradanje doktora Miljića, pa su i djelovali spram ranijih iskustava.
Reakcija policije uslijedila je već na drugu objavu o ovom problemu, mojim privođenjem, nezakonitim saslušanjem i kažnjavanjem sa 1 000 maraka (oko 500 eura). Govorim o onome šta je formalno ispoljeno, a početna zamisao teško kriminalizovanih policijskih moćnika išla je za mojim pritvaranjem i kasnijom eliminacijom u zatvoru prepunom onih koje sam kao profesionalac tamo otpremio.
Šta su bili stvarni prioriteti Dodikovog režima povodom pandemije najbolje govori činjenica da se među prvim odlukama vlasti našla “odluka o zabrani izazivanja panike i nereda tokom vanredne situacije”. Zaštitom zdravlja građana i medicinskim potrebama vlada se bavila kasnije, a očigledno je prioritet bio ućutkivanje ovakvih poput mene.
Po već ustaljenoj praksi policija saopštava kako su sankcionisane moje “laži” objavljene na blogu, šta mediji ex-jugoslavenskog prostora prenose kao udarnu vijest. Normalno, bez svijesti kako takvim sadržajima doprinose masovnom zastrašivanju građana i sasjecanju slobode mišljenja već u korjenu ozbiljnog problema.
Tek nekolicina doista nezavisnih medija prenijela je vijest da će o nezakonitom prekršajnom nalogu konačnu riječ ipak dati sud. I da odluka suda može biti samo oslobađajuća obzirom da sam retroaktivno sankcionisan za tekst objavljen prije donošenja sporne zabrane, šta izričito zabranjuje nacionalno i međunarodno pravo. Pritom sam kroz Zakon o Vladi RS egzaktno ukazao da odluke vlade ne mogu na pravnu snagu stupiti prije objavljivanja u Službenom glasniku, zbog čega se ova zabrana ne smije pravno primjenjivati.
Godinama utreniran za slične bitke prvo potežem pitanje: kako da građani poštuju zabrane čiji sadržaj nigdje nije objavljen? Nije dozvoljeno kažnjavati na osnovu “propisa” čiji su sadržaji nedostupni onima na koje se odnose. Dato medijsko problematizovanje izrodilo je objavljivanje pojedinih spornih odluka na različitim sajtovima institucija, nakon čega iste pronalazim i objelodanjujem na blogu.
Ubrzo reagujem nizom tekstova u kojima nesporno dokazujem da su sve odluke vlade povodom vanredne situacije protivustavne i protivzakonite. Prezentujem javnosti i sadržaje odluka i članove ustava i zakona kakvi su istima prekršeni. Potom javno pozivam Ustavni sud Republike Srpske da po službenoj dužnosti reaguje povodom teškog narušavanja ustavnosti i zakonitosti od strane izvršne vlasti.
Istovremeno ukazujem da jedino Narodna skupština RS može razriješiti datu situaciju produkovanu protivzakonitom tiranijom kakvu građani kontinuirano trpe. Uslijedile su reakcije i Ustavnog suda i entitetskog parlamenta, no problematika je samo dodatno zakomplikovana. Nakon skupštinskog proglašenja vanrednog stanja prva uredba sa zakonskom snagom predsjednice Željke Cvijanović opet se bavila “zabranom izazivanja panike i nereda”, odnosno pokazala kako režim nema namjeru odustati od progona političkih oponenata i svih koji javno iznose mišljenje o aktuelnim dešavanjima.
No, predsjednicu suočavam sa dokazima da je ministar policije, kao formalni predlagač uredbe, prekopirao normu iz Krivičnog zakona Srbije, bez svijesti da legislativa Bosne i Hercegovine i Republike Srpske ne poznaju sličan krimen, zbog čega njena “zabrana” ne može biti implementirana u naš pravni sistem. Normalno, objašnjenja su bila višestruko dokazana i javnosti adekvatno predstavljena.
Zbog sve jačeg pritiska javnosti Milorad Dodik odlučuje poništiti spornu uredbu, a formalna predsjednica hitno izvršava njegovu volju. No, na snazi je ostala odluka vlade sa identičnom zabranom, ali samo do prvog zakazanog sudskog odlučivanja po izdatim prekršajnim nalozima. Obzirom da sam bio prvi kažnjeni upravo u mom predmetu sud je zakazao prvo suđenje o spornim prekršajima.
Predstavnik policije nije se pojavio na zakazanom ročištu, pa time nismo razmatrali kakve sam to lažne vijesti objavio i tako uznemirio javnost. U stvari policija je obavjestila sud kako su ponišena i kontroverzna odluka i svi prekršajni nalozi izdati po istoj. Normalno, tu veliku pobjedu slavodobitno sam prezentovao na blogu.
Tek nekoliko nezavisnih medija, sa kojima inače sarađujem, prenijelo je konačnu istinu o toj pravnoj kapitulaciji Dodikovog režima. Bazuvjetnoj kapitulaciji! Samo deset odsto medija, koji su onako bombastično pisali o mom kažnjavanju , da je ispratilo dalji postupak i njegovo okončanje, kompletan zapadni Balkan znao bi za Dodikov sramni poraz. Ovako smo ostali na nivou copy-paste preuzimanja “istine” sa zvaničnih sajtova. Balkansko kvazinovinarstvo.
Ima ova priča još jednu javnosti slabo poznatu dimenziju. Pored uzbunjivanja javnosti povodom (samo)ubistva doktora Miljića od starta sam ukazivao kako slijedi režimska pljačka kakva odavno nije zabilježena na ovom tradicionalno lopovskom prostoru. Upravo u tekstu zbog kog sam nezakonito priveden i sankcionisan prekršajnim nalogom alarmirao sam javnost povodom predstojećeg kriminala na štetu narodnih para i dobara.
U posljednje vrijeme, kao i brojni drugi mediji, objelodanjujem dokaze institucionalnog kriminala milionskih razmjera počinjenog tokom “zaštite i spasavanja stanovništva od zaraznih bolesti”. Normalno, primjenom kriminalističkih znanja pronalazim dokaze preko onoga šta je javnosti već prezentovano i sve analiziram kroz norme Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku. I vršim pritisak na tužilaštvo u pravcu hapšenja i pritvaranja pojedinaca čiju odgovornost prezentovani dokazi utvrđuju.
Međutim, po meni duboko pogrešno je danas dokazivati posljedice tiranije i teškog kriminala nakon što smo kao društvo propustili blagovremeno reagovati. Kompletan zapadnobalkanski prostor naprosto je “zanijemio” tokom pandemije, odnosno populacija je igrala “Gluvo glamočko kolo” po taktovima političkih moćnika, a tek nekoliko desetina osvjedočenih buntovnika imalo je hrabrosti iznositi sopstveno mišljenje. Dokazano: virus korone teško utiče na procese čovjekovog razmišljanja.
Primjera radi morao sam protiv ministra policije Dragana Lukača podnijeti javnu prijavu za “izazivanje panike” neosnovanim procjenama da je u Republici Srpskoj moguće “na stotine umrlih dnevno”. Elementarno su budalasta kompariranja Srpske sa državama pedeset puta populaciono brojnijima i sa bitno drugačijom strukturom ugroženosti pandemijom.
Čak sam matematičkim izračunima dokazao kako nigdje u svijetu brojka umrlih sa konstatovanim Kovidom-19 nije premašila uobičajenu dnevnu smrtnost, zbog čega u Republici Srpskoj teorijski smijemo baviti se do brojke od 40 umrlih dnevno. Ponavljam, čak ni teorijski niko nije smio govoriti o “stotinama” umrlih, a to je svakodnevno činjeno od strane političkih moćnika i medijski prenošeno. Dok svojom objavom nisam “zabranio” takva manipulativna i neosnovana zastrašivanja naroda. Poslije mog teksta takve mantre su naprosto prekinute.
Moram pomenuti kako medicinska struka i stručna javnost i danas izbjegavaju temu koju sam višestruko apostrofirao na početku bavljenja temom pandemije virusa korone. Koristeći podatke državnih statističkih zavoda ukazao sam na zabrinjavajuću smrtnost tokom decembra 2016. i januara 2017. godine. U ta dva mjeseca sve zemlje bivše Jugoslavije zabilježile su rekordnu smrtnost stanovništva da odstupanjima od čak 4-5 procenata spram prosjeka.
Na primjeru Srbije pokazao sam kako na 100 000 registrovanih oboljenja od tadašnje pandemije gripa imamo do 5 000 umrlih u dvomjesečnom periodu više od prosječne smrtnosti za iste mjesece u prethodnih i potonjih osam godina, a šta jedino možemo podvesti pod posljedicu dejstva pandemije. Vrlo su slični podaci iz svih zemalja okruženja, računajući i Bosnu i Hercegovinu gdje sam koristio podatke entitetskih statističkih zavoda. Vurus korona nigdje nije premašivao smrtnost od četiri odsto, zbog čega je pandemija iz 2017. godine bila mnogo ubitačnija i opasnija, a struka o tome i dalje naprosto ćuti.
Danas se sa gorčinom sjećam sile napada zbog objava kako je “imunizacija krda” dobro znan i provjeren model suzbijanja ovakvih zaraznih bolesti. Zalud su bila objašnjenja kako se prokuženost populacije vrši kontrolisano i sa posebnom pažnjom spram ugroženih kategorija, kad je preovladalo opšte mišljenje da je to opasan avanturizam. Šta imamo danas? Izgleda da gro populacije još uvijek čeka da im politički i instutucionalni moćnici priznaju sopstvene greške i saopšte kako su ipak pribjegli modelu “imunizacije krda”.
Mogao bih unedogled nabrajati stvari kakve danas doživljavam sa okusom gorčine i to ne zbog lične sujete, nego zbog štetnih posljedica kakve smo kao zajednica mogli izbjeći. Po onoj narodnoj da je nesvrsishodno istući dijete nakon što je već razbilo krčag pitanja krivičnog progona danas potežem sa neskrivenom dozom cinizma o “Omerti” koja je vladala kada je trebalo da se jasno i glasno pobunimo. Moramo kao društvo otvoriti pitanje: jesmo li se više plašili zaraze koronom ili brutalnosti represivnog aparata u kandžama političkih moćnika?
Ovakva pitanja mogu potezati obzirom da sam pružio otpor režimu i platio “cijenu” takvog građanskog aktivizma. Na planu zaštite javnog interesa i opšteg dobra mogu utemeljno zaključiti da sam bio vrlo uspješan, ali sam na individualnom planu još jednom gadno postradao. Tokom vanrednog stanja ministar Lukač organizovao je dva disciplinska postupka protiv mene i kaznio me otkazom. Dobio sam otkaz u MUP-u RS nakon 25 godina službe obilježene brojnim rezultatima i priznanjima, odnosno dvije godine prije prava na penziju.
Ne boli me sramni otkaz koliko me žalosti izostanak šire društvene reakcije. Pravna bitka oko tog pitanja ići će po već dobro utabanim stazama, ali Balkancima i nadalje ostaje suočavanje sa pitanjem: ko će javno progovoriti kad unište i nas nekolicinu preostalih buntovnika? Svakim danom nas je sve manje, a čime se i sloboda mišljenja nezaustavljivo gasi. A šta je čovjek bez slobodnog mišljenja? Po Hegelu kad izostane slobodno mišljenje ne možemo uopšte govoriti o čovjeku, nego o “nečem drugom”.
Bar moji čitaoci znaju da nikada nisam uticao na njihove stavove o datim temama, nego ih naprosto navodio na razmišljanja po podacima i pitanjima kakvih nema kod drugih autora. Nekom temom bavim se na originalan i meni svojstven način – ili nikako. U hiljadu objavljenih tekstova nema ni naznaka nečega šta su drugi već prezentovali javnosti, a naprosto jer moj cilj nije prenošenje informacija, nego navođenje čitaoca na razmišljanje. Uostalom, da želim jači uticaj u javnosti ne bih se bavio pisanjem kao najsloženijim oblikom prenošenja sadržaja. Slike i audio-video sadržaji mnogo su podesniji alati.
Znaju to odlično i globalni manipulatori koji su čovjeka vratili desetinama hiljada godina unazad – u onu prvotnu sigurnost pećine. Nekada su ljudi sopstvene strahove pripisivali bogovima, a danas tehnologiji pete generacije (5G) i samo čekam kad će započeti molitvene obrede oko komunikacionih predajnika. Kao kriminalista znam mnogo o manipulacijama sviješću, a opet me često iznenađuju nakaradnosti karakteristične za fah-idiote. I to je ono šta me ponajviše žalosti.
Traženje pravde za inspektora-blogera treba shvatiti kroz dimenziju prava na javno mišljenje (pojedinačno i kolektivno). Kao pravnik znam kako doći do sudske “pravde” i zaštite sopstvenih interesa, ali kao otac troje djece moram stvari gledati kroz opšti interes i pitanje budućnosti. Ili da djecu savjetujem u pravcu napuštanja ovog nesrećnog prostora. Bar to je dokazano lako izvesti. No, korona virus prokazao je brojne anomalije tih za nas “srećnih društava”, odnosno da se svuda u svijetu valja boriti za elementarnu čovječnost. I za nasušno potrebnu pravdu!
Radovanovicborislav.blogspot.com

Related posts

Leave a Comment